Levitacija Zaboravljena vještina

Tvrdi se da su mnogi drevni narodi poznavali vještinu levitacije. Ali, ocito, to nije zaboravljena vještina: neki su ljudi i danas u stanju levitirati. Ima li u tome istine?


U seriji fotografija objavljenih 6. juna 1936. godine u «Illustrated London Newsu» prikazane su sve faze levitacije poznatog indijskog jogina Subaje Pulavara - što dokazuje da ovaj fenomen nije hipnoticka iluzija vec stvarnost. Jedan Europljanin svjedok tog nesvakidašnjeg paranormalnog dogadaja opisuje ovu scenu: «Bilo je oko 12,30 sati poslije podne i sunce se nalazilo direktno iznad nas tako da sjenke nisu igrale nikakvu ulogu u toj predstavi... Stojeci mirno, Subaja Pulavar nas je pozdravio a mi smo ga zamolili da snimimo sve što se bude dogadalo sljedecih minuta.
Jogin je imao dugu kosu, opuštene brkove i strašno prodoran pogled. Dao nam je pristanak i mi smo poceli da snimamo. Prvo su vodom poškropili prostor oko šatora u kojem se trebalo da odigra predstava levitacije. Untra se nije moglo u cipelama. Subaja Pulavar je pod šator ušao sam. Nekoliko minuta kasnije pomagaci su zatvorili šator, kako bi se unutar zacrtanog kruga jogin mogao skoncentrisati. Ali to nije potrajalo dugo. Kada su ponovo otvorili šator, pred nama je Subaja lebdio u vazduhu.
Planket i drugi svjedok približili su se da to malo bolje pogledaju: fakir je lebdio oko 80 cm od zemlje. Mada se pridržavao za jedan štap omotan platnom, ovo je imalo izgleda svrhu samo da ga drži u ravnoteži. Planket i njegov prijatelj pretražili su prostor oko i ispod Subaje i ustanovili da je sve cisto i da nije u pitanju nikakav trik. Jogin je bio u transu i svi su se gledaoci mogli uvjeriti da Subaja neosporno levitira.
I fotografije koje su tokom cetverominutnog levitiranja snimljene iz raznih uglova, dokazuju da se nije radilo ni o kakvom madionicarskom triku. Nakon fascinantne predstave joginovo tijelo se pocelo lagano da njiše a onda se vrlo polako pocelo da spušta. Trebalo mu je otprilike pet minuta da stigne do zemlje... Kad se Subaja prizemnio, njegovi su ga pomocnici prenijeli do nas kakao bismo pokušali da mu savijemo udove, ali to nismo uspjeli. Jogina su trljali i pljuskali hladnom vodom punih pet minuta prije nego što se povratio iz transa.

Levitacija - redovni predmet
Studentima transcendentalne meditacije (TM ) pod nadzorom Mahariši Maheš Jogija u njegovom centru u Švajcarskoj predaje se levitacija kao redovni predmet. Nakon dugotrajnih svakodnevnih treninga, mnogima polazi za rukom da osjete kako se lagano klate, dižu i lebde. Svi vjeruju da ce – ukoliko se budu pravilno držali mentalnih vježbi - u tome uspjeti i da tu nema nikakve tajne.
Izgleda da je prilicno lako izazvati polubestežinsko stanje. To potvrduje i naredno svjedocanstvo, koje kazuje kako je cetvero ljudi, da bi zabavilo društvo, s lakocom podiglo jednog dosta krupnog i zacijelo teškog muškarca.
Taj punacki covjek sjedio je opušteno na stolici i bilo je jasno da ga cetvero ljudi, ukljucujuci i njegovu malu kcerku, ne mogu podici samo na kažiprstima stavljanjem ispod njegovih pazuha i ispod njegovih koljena. Oni su tada sklonili prste i stavili ruke jedne iznad drugih njemu iznad glave vodeci racuna o tome da ostave prostor izmedu ruku tako da se nicije dvije ruke nisu dodirivale. Tih cetvero ljudi su se snažno koncentrisali oko petnaest minuta; a onda je neko dao znak i oni su brzo vratili prste ispod pazuha i ispod koljena - i debeli muškarac je poceo da lebdi.
Kako je to moguce?
Duboka koncentracije cetvoro ljudi na odreden cilj, mogao bi, kako neki vjeruju, osloboditi skrivenu moc ljudske volje. Ili, sugerisati da malo poznata prirodna sila, ista ona koja u rukama iskusnog radiesteziste vodi rašlje za otkrivanje podzemnih vodenih tokova, utice na to da se anulira sila teže.

Poput snježne pahuljice
Cini se da vjerski žar može imati neke veze sa ovom pojavom; postoji velik broj pouzdanih izvještaja o levitaciji derviša ili kršcanskih i budistickih svecenika. Godine 1902. Alester Krouli sreo je Alena Beneta, budistickog svecenika u nekom samostanu u Burmi, koji je mogao "lebdjeti tamo-amo poput lista".
Aleksandra Dejvid - Nil, Francuskina koja je pocetkom 20. stoljeca boravila na Tibetu, opisuje neobicne sposobnosti jednog tibetanskog lame: "Taj covjek nije trcao. Cinilo se da se odiže od zemlje i nastavlja u skokovima. Izgledalo je kao da je obdaren elasticnošcu neke lopte i odbijao se svaki put kad bi mu noge dotakle tlo. Koraci su mu imali tacnost klatna…"
Kažu da je taj lama «ociju cvrsto upravljenih ka nekom dalekom cilju», što je odavalo da se nalazi u nekom paranormalnom transu, svakodnevno pretrcavao na stotine milja koristeci se ovom cudnom tehnikom kretanja, koja je bila neka kombinacija – levitiranja i trcanja.
I slavni ruski baletan Nizinski, imao je izuzetnu sposobnost da djeluje kao da je gotovo bez težine. On bi skocio visoko i padao bi lako i polagano, poput sniježne pahuljice.
U ovoj frazi naših saznanja o parapsihološkim fenomenima i njihovim mogucim prakticnim primjena, levitacija izgleda sasvim beskorisnom. Rastojanje koje se prede rijetko je vece od nekoliko stopa ili, u najboljem slucaju, kolika je visina jedne sobe. Ali neki ljudi vjeruju da su drevni ljudi mogli lako levitirati i da su tu vještinu koristili u mnoge korisne svrhe.

Letjeti ili ne?
Kao i druge psihicke sposobnosti cini se da je levitacija jedna od onih vještina, koja je jednom bila gotovo zaboravljena, i koju sada ponovno uce studenti transcendentalne meditacije. Možda ce jednog dana ljudi ponovo biti u stanju da lete kao što su to, navodno, nekada cinili dobri, stari Druidi.
"Letovi" drevnih ljudi o kojima govorimo nekim istraživacima sugerišu da su oni doživljavali vantjelesna ili astralna putovanja, a ne tjelesnu transportaciju. Mnoge price o levitaciji ili letenju, citaju se poput lucidnih snova, a snovi o letenju su uobicajeno iskustvo. Neki spavaci se bude ubijedeni da znaju letjeti; na srecu, prizori i zvuci stvarnog svijeta obicno ih dozovu pameti prije nego što pocnu eksperimentisati.
Uz nekoliko izuzetaka, izgleda da covjek može levitirati samo nakon dugih perioda mentalnih vježbi. Možda postoji zakon levitacije sa nekom tajnom formulom - neki "sezame, otvori se" - koju upuceni koristi prije nego se otisnu na fantasticna putovanja. Ova teorija bi objasnila neobicne slucajeve spontanog ili nasumicnog levitiranja koje je ocaralo americkog istraživaca Carlsa Forta. Jedan takav slucaj vezan je za 12-godišnjeg Henrija Džonsa, koga su tokom 1657. godine nekoliko puta posmatrali kako se diše u vazduh.
Jednom je mogao da stavi dlanove na plafon, a drugom prilikom se podigao i odlebdio 27 metara preko baštinskog zida. To je trajalo samo godinu dana - ali to je bilo dovoljno da se proširi glas da je Henri Džons "zacaran".
Levitacija je zaista rijedak fenomen, ali kad se razmatra u sklopu drugih svjedocanstava o isto tako rijetkim i bizarnim ljudskim mogucnostima - samozapaljivost, telekineza, teleportacija, primjeri nadljudske snage… - doima se izazovom kojeg je potrebno znanstveno istražiti i odgonetnuti. Majke koje podižu automobile da bi oslobodile djecu ispod tockova, ljudi koji hodaju po žeravici, mjesecari koji šetaju po krovovima i izvode "nemoguce" podvige, telekineticko pokretanje predmeta, prekognitivni snovi, vidovnjaštvo…, postavljaju duboka pitanja o prirodi covjekovih fizickih i psihickih potencijala.
Možda je nama i dato da prkosimo zemljinoj teži kad god to zaželimo. Sve dok ne shvatimo prirodu tog fenomena on mora ostati jedna od tajanstvenih prirodnih moci koje bi covjek mogao razviti i pametno iskoristiti.


izvor